04.08.2016
Sirija. Tako daleka, a tako blizu. Daleka geografski, ali bliska našoj djeci po patnji koju trenutno trpe. Na žalost i naša djeca su prije nekoliko decenija bila obilježena ratnim stradanjima. Samo za razliku od naše djece, sirijska djeca su rodjeni ratnici. Predodređeni svojim rođenjem, to su ratnici kobnog rata, koga odrasli nemilosrdno promovišu i šire gurajući dječicu u rat. A oni bi se smijali. A oni bi se još malo poigrali. Za njih je i rat postao igra. Ne razumiju šta se dešava, sve je to za iskrena dječija srca apstraktno i komplikovano, jer su se odrasli potrudili da sve bude vrlo zamršeno, jezivo, protkano strepnjom i patnjom. Ta zebnja zove se rat. Zemlja izgubljenih dječijih snova.
A čime su to oni zaslužili? Ničim. Ko ima pravo da ruši nedužne dečije snove? Niko.
Ali su se ljudi u velikim foteljama ipak drznuli da ruše te snove u temelju. Svako dijete je rođeno sa pravom na pravilan razvoj i odrastanje, sa pravom na slobodno kretanje, sa pravom na toleranciju, razumijevanje i prihvatanje. Bilo crno, bijelo, krivo ili pravo, bilo dijete sa govornom ili nekom drugom manom, svako dijete ima pravo na osmijeh, na bezbrižnu igru, na školovanje, na obrok, toplu odjeću i udoban krevet toplog doma. Svako dijete je rezultat želje odraslih i rođeno je najčešće iz ljubavi, ali čak i kada nije tako, niko nema pravo da oduzme taj osmijeh u korijenu i gurne dijete niz liticu rata.
A obecavaju nam svaki dan…
O kako nam mažu oči, kao da smo svi samo male ovce za šišanje, kako je mir u svijetu neophodan, kako je natalitet nužnost na kome ovaj svijet neumorno mora da radi. Ako je tako, zašto onda ne učinite nešto da se odmah spuste puške i da zvuk borbenog aviona zamijeni neka umirujuća muzika, koja se čuje iz luna parka? Ako je tako, zasto siječete snove a da se nisu ni primili u korijenu? Ako je tako, zašto nemate milosti ka mekanim dječijim srcima, koja vape za malo igre. A njihov san je jednostavan. Pretvorite svo oružje svijeta u slatkiše i plišane mede. Svijet ce biti topliji, bezbjedniji i ukusniji. I sirijska djeca samo žele da ostanu djeca, ni ti, ni ti, a ni ti tamo, nemaš pravo da rušiš snove.
Spusti tu pušku i bombu! Spusti je! Odmah.
Na dva platna dužine 2,5m predstavljeni su likovi djece iz Sirije. Fokusiran na dječiji osmijeh i čari djetinjstva, slikar i pedagog Jovo Lalić zajedno sa svojim učenicima Radanom Ilićem, Ljubicom Perić, Miljanom Ilićem, Anđelom Medić i Milošem Boškovićem na autentičan način je predstavio svijet i ono što se u njemu trenutno dešava.
"Planiram da zauvjek ostanem dijete"
Likovni projekat „Planiram da zauvjek ostanem dijete“ 2016 – Galerija
